Piše: Budo Simonović
Kad je prvog dana 1942. godine u kući Gavra i Stanojke Lazarević u Crljenicama kod Pljevalja, u zaseoku Miljevići, zaplakalo novorođeno žensko dijete, niko mu se u ratnoj muci, bijedi i siromaštini nije posebno obradovao, jer su to bila jedna usta više i jedna velika briga više.
Brižni roditelji koji mjesec kasnije ponijeli su dijete u manastir Sveta Trojica u Pljevljima da ga krste. Dogovorili su se da mu daju ime Milica i tako ponove ime Gavrove sestre koja je početkom decembra 1941. godine, odmah poslije čuvene Pljevaljske bitke, stradala u pogromu kivnih italijanskih okupatora nad nedužnim stanovništvom oko Pljevalja.
Kazali su to i protu Milanu Krezoviću, ali im je on predložio da ćerkici daju ime Pobjeda. Nikad se nije saznalo zašto se popularni prota opredijelio za tako neobično ime koje se nije svidjelo ni roditeljima, posebno majci. Ona je, kažu, čak krenula da napusti krštenje i iz crkve odnese nekršteno dijete, ali se ipak pomirila i pristala kad je proto priprijetio da bi mogao i da ih prokune ako ga ne poslušaju i ne krste dijete.
Ostalo joj tako ime Pobjeda, mada je sva porodica, rodbina i prijatelji znaju pod imenom Lela koje joj je majka dala poslije krštenja.
– Bilo nas je osmoro djece – braća Radenko, Milenko, Jovo, Jovica i Zoran i sestre Natalija i Zorica – svi zdravi i živi dočekali su slobodu – kazuje ova vedra, razborita žena, iz čijih očiju vedrina zrači i kad o mukama zbori. – Ja na jednom vašaru 1957. godine sretoh Andriju Matovića. Dopade mi se, uz to je i sin glasitog Sava Matovića, velikog domaćina sa Jabuke, koji je prije rata držao čuveni han, ovdje pored starog druma Pljevlja–Prijepolje. Pristadoh da se udam za njega, a tek mi bilo petnaest godina, bila sam mlađa od njega punih devet godina. Bio mu je tada živ i otac Savo, a tu je bio i njegov stariji brat Momčilo.
Pobjeda je sa mužem Andrijom izrodila pet ćerki – Milicu, Zorku Jovanku, Milenu i Miladinku. Poživjeli su u sretnom braku sve do 1989. godine kada je on, ipak relativno mlad, umro, a ona nastavila da održava domaćinstvo i okuplja djecu i porodicu.
– Svi su mi, hvala Bogu, živi i zdravi. Sve su mi se ćerke poudale i imaju fine porodice. Dočekala sam jedanaestoro unučadi i već imam osmoro praunučadi i to je moja najveća radost i sreća. Zdravlje me još služi i dok god je tako ne mislim nikud odavde. Držim dvije krave, malo kokošaka, odgajim svakog ljeta i po jedno stotinak pilića – eto da mi imaju gdje doći djeca i da nađu otvorena vrata – kaže Pobjeda Lela Matović.
Nedaleko, na tridesetak koraka od njene kuće, odnosno od nekadašnje kuće i hana Sava Matovića, 28. septembra 1943. godine poginuo je jedan od najmlađih narodnih heroja Jugoslavije, najpoznatiji pionir – bombaš, legendarni Boško Buha. Četnička zasjeda je upravo tu sačekala kamionet kojim su doktorka Saša Božović, politički komesar bolnice Bogdan Radan i Boško Buha hitali iz Pljevalja ka Prijepolju. Radan i Buha su poginuli na mjestu, a doktorka Božović je teško ranjena i zarobljena, ali ubrzo i oslobođena.
– Eto tu iznad puta stoji Boškov mramor i ja cio vijek, skoro šezdeset godina, kad god izađem iz kuće, kad god pogledam kroz prozor, vidim ga i sjetim se priče o tom neustrašivom dječaku. Moj brat Zoran i brat nam od tetke Milenko Grbović su 1965. godine oko mramora posadili 17 borova – toliko je Boško imao godina kad je poginuo – i eto ih, hvala Bogu, svi su se primili i rastu kao da se takmiče ko će biti bliži suncu, a meni kad god pogledam prema njima bude nekako toplo oko srca i zbog Boška, ali i zbog moje braće. Žao mi je samo što je sad sve nekako zamrlo, opustjela je Jabuka, opustjela su sela okolo i više nema onih nebrojenih omladinskih i pionirskih brigada, Boškovih drugova i saboraca koji su se nekada ovdje okupljali, posjećivali i sabirali se oko Boškovog mramora. Bog zna kako će biti kad ja minem, hoće li ovaj mramor zarasti u travu i korov, a Boškovo ime pasti u zaborav – hoće li neko posjeći i ove borove i sasvim zatrijeti trag toj legendi – sjetno se pita Pobjeda Lela Matović.
Tragedija Sava Matovića
Savo Matović je imao punih četrdeset godina kad se nakon svih buna i ratova, nakon šestogodišnjeg tamnovanja u austrougarskim kazamatima, 1920. godine konačno skrasio na Jabuci. Tu, u dolini zvanoj Švabara, pored starog kolskog druma Pljevlja–Prijepolje, sagradio je kuću, otvorio han i osnovao bogato domaćinstvo. Oženio se, ali nije imao sreće: dvije žene mu zaredom umrle i iza njih ostalo je četvoro siročadi, sinovi Momčilo i Andrija i ćerke Milena i Jovanka.
– Moj svekar se uoči rata oženio i treći put, Stanojkom od Purića iz Mataruga, i sa njom dobio ćerku Milku – kaže Pobjeda Lela Matović. – Kad su sjutri dan poslije Pljevaljske bitke Italijani krenuli od Prijepolja ka Pljevljima da se svete za poraze i gubitke koje su im nanijeli partizani, Savo se sa sinovima zatekao u Obardima, a supruga Stanojka sa ćerkicom Milkom i pastorkama Milenom i Jovankom ostala je da čuva kuću i imovinu – ko se nadao da će neko dirati žene i nejaku djecu. Kad je počela pucnjava i kad su počela da gore okolna sela nesrećna Stanojka je krenula da bježi, ali su ih Italijani pohvatali i sve pobili u mjestu Vlake. Poslije su spržili i Savovu kuću i han i sve druge pomoćne zgrade i od uzornog domaćinstva ostalo je samo zgarište na kojem će Savo tek 1947. godine ponovo podići kuću.
Spomenik na brdu Barake
Osim mramora i borova posvećenih neustrašivom bombašu koje pazi i svakodnevno obilazi i čuva, Pobjeda Lela Matović često prošeta i do obližnjeg brdašca, zvanog Barake (vjerovatno po nekadašnjem austrougaraskom utvrđenju koje je tu postojalo), na kojem se nalazi bronzana statua Boška Buhe.
– I taj spomenik je na našem imanju – moj djever i muž su svojevremeno poklonili taj plac da se podigne spomenik – kaže Pobjeda.